Ispraćaj vlč. Vjekoslava Tudjan

 Oproštajni govor vlč. Josipa Hadrovića, župnika

Preuzvišeni gospodine biskupe, draga braćo svećenici, draga rodbino i prijatelji, sestre i braćo!
Vijest da je preminuo netko s kime smo bili povezani na različite načine uvijek nas iznenadi. Bez obzira je li ta osoba bila bolesna, je li njezin završetak ovozemaljskog života bio očekivan.
Upravo sam se tako osjećao i ja kada sam prekjučer, nekoliko minuta iza podneva primio vijest od Ravnatelja Svećeničkog doma da je vlč. Slavek preminuo, da je našao svoj mir u Gospodinu. Nakon duge i teške bolesti njegova je duša napustila izmučeno tijelo i preselila se u vječnost.
Velečasni Vjekoslav Tudjan započeo je svoj životni put 29. kolovoza 1944. godine u Trnovcu. Rođen je od oca Rudolfa i majke Milke r. Ceglec. Drugi dan nakon rođenja kršten je u tadašnjoj župnoj crkvi u Bartolovcu gdje je primio i Prvu svetu Pričest i Svetu potvrdu.
Nakon pučke škole koju polazi u Trnovcu, nastavlja svoje školovanje u realnoj gimnaziji u Varaždinu te nakon dvije godine odlazi u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje 1965. godine završava klasičnu gimnaziju.
Upisuje Bogoslovni fakultet u Zagrebu na kojem diplomira 1970. godine. Po rukama tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa mons. Franje Kuharića zaređen je za svećenika 28. lipnja 1970. godine.
Nakon završetka Pastoralne godine 1971. imenovan je kapelanom u Mariji Bistrici. Već iduće godine postaje upraviteljem župe Mala Gorica kod Petrinje i privremenim upraviteljem župe Žažina.
Bile su to teške godine nakon hrvatskog proljeća. Crkva i svećenici su bili pod velikim pritiskom tadašnjih komunističkih vlasti. A i područje na koje je vlč. Slavek došao bilo je specifično – mješovito katoličko i pravoslavno stanovništvo.
Crkveni objekti su bili jako zapušteni i gotovo devastirani još od drugog svjetskog rata. Tako je i župni dvor u Maloj Gorici bio potpuno zapušten. Uz pomoć svoje najbliže rodbine kao i dobrih ljudi kojih svugdje ima, vlč. Slavek se dao u obnovu – najprije župnoga dvora a zatim i crkve. Bilo je tu stotine problema ali uz Božju pomoć i njegovo veliko zalaganje, vlč. Slavek je uspio obnoviti sve crkvene objekte. Uz tu materijalnu obnovu svesrdno je radio i na duhovnoj obnovi župa koje su mu povjerene na upravljanje.
I onda je došla burna, ratna 1991. godina. Na tom području s miješanim stanovništvom to se najbolje osjetilo. Pod prijetnjom smrću, sa svojom majkom Milkom morao je napustiti Malu Goricu. Tada mu zagrebački nadbiskup povjerava upravu nad župom Ljubeščica u kojoj ostaje 7 godina. 6. kolovoza 1998. godine imenovan je župnikom u Novom Virju. Tu nalazi svoj mir i uspješno pastoralno djeluje sve do 12. ožujka 2009. kada je zbog bolesti umirovljen te dolazi u Svećenički dom u Varaždin.
Zloćudna bolest polako počinje nagrizati njegovo tijelo. Unatoč toga on ne miruje nego marljivo radi na Foto spomenici župa Male Gorice i Žažine koju je priveo gotovo do samoga kraja. Rad na tom projektu daje mu snage da nadvladava bolest koja je sve više napredovala da bi ga na kraju nekoliko posljednjih mjeseci prikovala uz krevet gdje je i završio svoje životno putovanje.
Što još reći o vlč. Slaveku? Bio je gorljivi radnik na njivi Gospodnjoj. Predano je radio u naviještanju Evanđelja. Svojim osobnim primjerom svjedočio je ljubav Božju prema nama ljudima.
U svojoj oporuci zahvaljuje dragom Bogu, Majci Božjoj i svetom Josipu na daru svećeništva te svima koji su mu na bilo koji način pomogli u njegovom svećeničkom radu. Isto tako moli za oprost ako je koga na bilo koji način povrijedio.
Dragi Slavek, u ime svih župljana, hvala ti na svemu što si učinio za ovu našu mladu župu čijim si se uspjesima jako veselio i u čijem si životu gotovo do kraja aktivno sudjelovao. Svemogući Gospodin neka ti bude vječna nagrada i neka te primi u svoj nebeski dom!