Odlazak našeg zvonara Mije

U ponedjeljak, 25. lipnja 2018. godine napustio nas je naš zvonar Mijo Mišak. Službu zvonara vršio je od 29.12.2002. do početka mjeseca svibnja ove godine.

Donosim govor koji sam kao župnik izrekao na posljednjem ispraćaju našeg Miškeca, kako su ga mnogi od milja zvali:

Tugujuća rodbino, sestre i braćo!
Nebrojeno puta sam stajao na ovome mjestu i ispraćao naše drage župljane na vječni počinak. No danas se opraštam od jednog od svojih najbližih suradnika, a mogu reći i prijatelja – dragog zvonara Mije! Kada ga je prije skoro dva mjeseca zadesila ona teška bolest, svi smo ga ohrabrivali i poticali da izdrži, da bude optimističan i da će pobijediti i tu bolest. I sve je išlo svojim tijekom… liječenje je bilo uspješno, liječnici su govorili da su nalazi dobri.. U skoro svakodnevnom razgovoru s Mijom osjećao sam njegov optimizam…bilo je i trenutaka malodušja kada je govorio o smrti ali sam ga uvijek uspijevao raspoložiti i dati mu novu nadu. Razgovarali smo o skoroj Mladoj misi u našoj župi, o poslovima koje treba napraviti… Sve ga je to veselilo. Prekjučer poslije podne, kada smo se posljednji put čuli bio je posebno raspoložen. A onda je jučer ujutro stigla šokantna vijest – zvonar Mijo je umro! Gospodin ga je pozvao k sebi! Rastanak po smrti je uvijek težak. Ali to je neminovan proces za sve nas koji smo rođenjem pozvani u ovaj život. Važno je samo kako živimo, stječemo li svojim životom poene za vječnost i jesmo li na kraju spremni na susret s Gospodinom! Mogu slobodno reći - Mijo je bio potpuno pripravan za ovaj prijelaz. U bolnici u Zagrebu je primio sakramente sv. ispovijedi, bolesničkog pomazanja i svete Pričesti. U razgovoru nakon toga bio je jako sretan. Rekao je da sada mirno može otići… i otišao je mirno i spokojno – čvrsto vjerujemo u vječnu radost kod Gospodina.
Što reći o našem zvonaru Miji? Nije dovoljno samo reći – bio je dobar čovjek…On je bio puno više od toga. Bio je čovjek pun vedrine i optimizma, spreman na pomoć svakome. Tko god ga je zamolio za bilo kakvu pomoć, nikoga nije odbio nego je uvijek nalazio vremena i strpljivosti za svakoga te je s puno ljubavi i entuzijazma obavljao dužnosti zvonara. Svi znamo s koliko je ljubavi uređivao jaslice za Božić… Božji grob… s koliko je ljubavi uređivao okoliš naše crkve.. kao uostalom i sve druge poslove. Svakodnevni dolazak na svetu misu nije bila samo njegova dužnost nego i duhovna potreba. Redovito primanje svete pričesti bila je njegova duhovna hrana i okrjepa. Njegova hodočašća u Marijanska svetišta bila su dokaz koliko je štovao Blaženu Djevicu Mariju i koliko joj je bio odan.
Moje poznanstvo s njime počinje od prvoga dana mojeg dolaska u Trnovec – od 21. kolovoza 1998. godine. Kao crkveni odbornik izrekao mi je prekrasni govor dobrodošlice na mojoj prvoj nastupnoj misi ispred kapelice u Varaždinskoj ulici – kako je u šali znao reći – ispred njegove crkve… I za vrijeme pokojnog zvonara Stjepana Mlakara pomagao je u uređenju kapelice, jaslica i svega što je god trebalo. Nakon smrti zvonara Stjepana Mlakara, 29.12.2002. on spremno preuzima zvonarsku službu. I od tada započinje naša intenzivna suradnja. Bilo je to vrijeme gradnje crkve. Bilo je tu svakakvih poslova – ali njemu ništa nije bilo teško učiniti.
O svemu smo otvoreno razgovarali i sve zajednički dogovarali. Kada ljudi duže vrijeme zajedno rade obično ponekad dođe i do kakve nesuglasice i prepirke. Ali između nas dvojice toga nikada nije bilo.. U svemu smo surađivali i međusobno se nadopunjavali… i zato će mi jako nedostajati – kao čovjek, kao suradnik i kao prijatelj. Dragi Mijo, hvala vam na svemu! Hvala vam na toplini i dobroti, hvala vam na ljubaznosti i strpljivosti koju ste iskazivali svim našim župljanima.
Naša nebeska Majka, koju ste toliko štovali, neka vam bude zagovornica i neka vas prati do prijestolja svoga Sina, našega Spasitelja Isusa Krista. A on će vas sigurno nagraditi za sve dobro koje ste u svojem životu učinili. Počivali u miru Božjem. Amen